Sažetak:
Rad razmatra koncept „aerodromizacije“ društva kao analitički okvir za razumijevanje načina na koji se tehnokratske sigurnosne prakse postupno normaliziraju u suvremenim političkim poredcima. Polazi se od teze da tehnološki posredovani nadzor, prvotno opravdan izvanrednim okolnostima i visokorizičnim okruženjima poput zračnih luka, sve češće postaje standardni model upravljanja u svakodnevnom životu. Time se normalizira tehnološki nadzor, centralizacija podataka i algoritamsko praćenje, što dovodi do slabljenja demokratskih mehanizama i jačanja tehnokratskih modela vlasti. Koncept služi kao upozorenje na rizik postupnog prelaska prema digitalno potpomognutim autoritarnim strukturama.
U recentnim raspravama o transformaciji suvremenih političkih sustava sve se češće ističe tendencija postupnog potiskivanja demokratskih procesa u korist tehnokratskih modela upravljanja [1]. Ovaj prijelaz povezuje se s ubrzanim razvojem digitalnih tehnologija koje omogućuju visoku razinu nadzora, standardizacije i upravljanja populacijom. Tehnokratski režimi, oslanjajući se na infrastrukture masovnog prikupljanja podataka, algoritamsku evaluaciju i normativne digitalne mehanizme, pokazuju strukturalne karakteristike koje mogu rezultirati emergencijom naprednih, tehnološki posredovanih oblika totalitarizma.
U tom se kontekstu uvodi koncept „aerodromizacije društva“, kao analitički okvir za opis širenja logike nadzora i procedure iz prostora visoko reguliranih tehničkih sustava na šire društveno područje. Aerodromi predstavljaju paradigmatski primjer tehnocentričnog okruženja u kojem tehnologija nije samo sredstvo, nego i regulator odnosa, ponašanja i procedura. Budući da tehnologija zračnog prometa uključuje visok stupanj rizika, putnici prihvaćaju intenzivne preglede, višestruke provjere identiteta i duboko zadiranje u privatnu sferu. Takva se praksa opravdava argumentom sigurnosne nužnosti i rizika inherentnih tehnološkom sustavu.
Model aerodromskog upravljanja karakterizira subordinacija pojedinaca strogo definiranim protokolima, očekivanje uniformnosti ponašanja te ograničena tolerancija prema odstupanju od proceduralnih normi. Aerodromizacija društva nastupa kada se takav tehnološko-proceduralni režim počinje širiti na svakodnevicu: u javne prostore, institucije, radna okruženja i privatne domove. Pod okriljem različitih kriza – javnozdravstvenih, sigurnosnih, klimatskih ili ekonomskih – uvodi se sve intenzivnija kontrola dokumentacije, nadzor digitalne komunikacije, praćenje lokacijskih podataka i administrativna uvjetovanost pristupa temeljnim društvenim funkcijama.
Ovaj trend postaje osobito vidljiv u raspravama o novim digitalnim regulativama na razini Europske unije, uključujući prijedloge za obvezno skeniranje privatnih online komunikacija i ograničavanje enkripcije. Takve se mjere često opravdavaju analogijom sa sigurnosnim protokolima u zračnom prometu, čime se implicitno normalizira društveni model u kojem je dubok nadzor nad privatnom sferom prikazan kao nužna i razumna cijena sigurnosti. Time se potvrđuje djelovanje mehanizma aerodromizacije: logika tehnološke infrastrukture postaje mjerilo uređenja društvenog života.
Primjeri iz autoritarnih tehnodigitalnih sustava – poput kineskog modela društvenog kreditiranja – ukazuju na potencijalne posljedice kada se tehnološki nadzor poveže s političkom kontrolom. Takvi primjeri više ne funkcioniraju samo kao distopijske projekcije, nego kao empirijski pokazatelji mogućih ishoda ukoliko se normativne i institucionalne zaštite privatnosti i građanskih sloboda sustavno potkopavaju. Procesi digitalnog nadzora zabilježeni u nizu liberalnih demokracija tijekom posljednjih godina dodatno upućuju na to da se tehnokratski modeli upravljanja mogu uspostavljati i u političkim okruženjima koja nominalno počivaju na demokratskim načelima.
Ako se navedeni trendovi nastave razvijati bez adekvatnih demokratskih ograničenja i transparentnih mehanizama nadzora, može se očekivati daljnja ekspanzija tehnološki posredovanog upravljanja koje progresivno potiskuje normativne standarde privatnosti, autonomije i političke odgovornosti. U tom je okviru koncept aerodromizacije relevantan kao heuristički alat za razumijevanje načina na koji se logika izvanrednog tehnološkog nadzora postupno normalizira i integrira u svakodnevni društveni poredak.
Izvori:
Angelucci, D., Emanuele, V., & Improta, M. (2025). The consequences of technocracy on electoral participation. Parliamentary Affairs. <https://doi.org/10.1093/pa/gsaf029> (cise.luiss.it)