Sažetak:
Ovaj članak istražuje kako moderna tehnologija, za razliku od antičke technē, ne ostaje etički neutralno sredstvo, već aktivno rekonceptualizira ljudski odnos prema svijetu i samom sebi. Koristeći Heideggerove teorije o Gestellu i resursizaciji svijeta, analiza se fokusira na suvremene primjere poput društvenih mreža i digitalnih valuta, pokazujući kako oni mijenjaju pojmovno razumijevanje prijateljstva, privatnog vlasništva i socijalnih odnosa. Autor argumentira da tehnološki napredak ne samo da nadmašuje naše etičko prosuđivanje, već redefinira temeljne aspekte ljudske egzistencije, uključujući percepciju zajednice, slobode i ekonomskih prava. Zaključuje se da shvaćanje tehnologije kao neutralnog alata vodi u nesvjesnu predanost tehničkim sustavima, čime se dodatno ugrožava sposobnost kritičkog promišljanja i autonomnog djelovanja u suvremenom društvu.
Razumijevanje suvremene tehnologije često polazi od pretpostavke da ona sama po sebi nije ni moralna ni nemoralna, nego da njezin etički predznak ovisi isključivo o načinu na koji se koristi. Takav pristup tehnologiju promatra prvenstveno kao neutralno sredstvo, čije se vrijednosne implikacije određuju ishodima njezine primjene. Međutim, filozof Martin Heidegger u djelu Pitanje o tehnici upozorava da tehnologija, osobito u svom modernom obliku, ne djeluje samo kao instrument, nego i kao struktura koja oblikuje ljudsku percepciju svijeta, često bez svjesne refleksije pojedinca.
Heidegger razlikuje antičku technē od moderne tehnike. Dok se antička technē shvaća kao suradnja čovjeka s prirodom – proces poiesisa u kojem čovjek otkriva i omogućuje ostvarenje cilja (telosa) već prisutnog u stvarima – moderna tehnika nameće se kao okvir (Gestell) koji se postavlja između čovjeka i njegove okoline. U tom okviru priroda nije više shvaćena kao supostojanje s kojim je čovjek u međusobnom odnosu, nego kao resurs (Bestand) čija se vrijednost definira isključivo mogućnošću eksploatacije. Vrhovni kriterij djelovanja time postaje učinkovitost, neovisno o smislenosti ili stvarnoj potrebi zacrtanoga cilja.
Primjeri takve transformacije vidljivi su u različitim segmentima suvremenog života, uključujući razvoj društvenih mreža. Premda su platforme poput Facebooka izvorno predstavljane kao sredstvo jednostavnijeg povezivanja pojedinaca, njihova je nepredviđena posljedica postupna redefinicija pojma prijateljstva i socijalnih odnosa. Virtualna „prisutnost“ prijatelja, stalno dostupna putem digitalnih kanala, dovela je do smanjenja intenziteta izravnih, fizičkih kontakata. Vrijednost zajednički provedenog vremena, dotad ključni element prijateljevanja, postala je relativizirana; dogovori se lakše odgađaju, a spontanost i stabilnost lokalnih zajednica slabe. Na taj način tehnologija ne samo da premješta postojeće odnose u digitalni prostor, već mijenja i samu strukturu tih odnosa.
Ovaj proces nije ograničen na sferu društvenog života, nego se širi i na područja koja su temeljna za funkcioniranje demokratskog poretka, uključujući financijski sustav. U raspravama o uvođenju digitalnih valuta, a osobito digitalnog eura, često se zanemaruje pitanje konceptualne transformacije novca. Novac se tradicionalno shvaća kao sredstvo razmjene i materijalni izraz privatnog vlasništva. Međutim, digitalizacija financijskih tokova uvodi novu dimenziju u kojoj novac postaje podatak podložan upravljanju i potencijalnom ograničavanju od strane institucija i posredničkih aktera.
Pandemijski kontekst pružio je konkretne primjere te transformacije. U Kanadi je tijekom prosvjeda dio građana ostao bez pristupa svojim bankovnim sredstvima, i to bez sudske procedure, putem administrativne odluke vlasti u suradnji s financijskim institucijama. Izostanak široke javne osude takvog postupka ukazuje na to da se poimanje novca već mijenja: od imovine koju pojedinac posjeduje prema resursu čije korištenje može biti uvjetovano ili regulirano.
Uvođenje digitalnih valuta u tom bi smislu moglo dodatno produbiti taj trend. Digitalna valuta pod središnjom kontrolom, ako nije strogo zaštićena institucionalnim mehanizmima i jamstvima privatnosti, može otvoriti prostor za dalekosežne oblike nadzora; od praćenja transakcijskih navika do mogućnosti ciljane blokade sredstava. Kao referentna točka pritom se često navodi kineski sustav društvenog kreditiranja, u kojemu financijska sredstva više ne funkcioniraju primarno kao privatno vlasništvo, već kao instrument evaluacije i sankcioniranja društvenog ponašanja.
Iz tog razloga uobičajena tvrdnja da tehnološki razvoj nadmašuje etičku refleksiju nije dostatna. Potrebno je istaknuti i obrnuti proces: tehnološki napredak često mijenja same parametre etičkog prosuđivanja, preobražavajući načine na koje razumijemo međusobne odnose, zajednicu i čovjekovo mjesto u svijetu. Heidegger je upozoravao da se gubimo u tehnici upravo kada je smatramo neutralnom, jer takvo shvaćanje onemogućuje kritičku svijest o njezinoj biti i njezinoj moći oblikovanja čovjekove egzistencije.
U kontekstu aktualnih političkih rasprava – bilo da se radi o digitalnim valutama, automatiziranim sustavima odlučivanja ili platformizaciji društvenih odnosa – to upozorenje dobiva osobitu važnost. Ako želimo osigurati demokratski legitiman, transparentan i na prava građana usmjeren tehnološki razvoj, nužno je prepoznati da tehnologija nije samo objekt političkog upravljanja, nego i subjekt koji suoblikuje prostor djelovanja samih institucija i društva u cjelini.
Izvori:
Heidegger, Martin. “The question concerning technology (W. Lovitt, Trans.) The question concerning technology: and other essays (pp. 3-35).” (1977).