Sažetak:
Tekst analizira ulogu fact-checkerskih organizacija i novih europskih regulativa, osobito DSA-a (Digital Services Act) i EMFA-e (European Media Freedom Act), u oblikovanju suvremenog informacijskog okruženja u Europskoj uniji. Upozorava se na rastući trend tehnokratskog upravljanja, u kojem se demokratski procesi i slobodno tržište ideja sve više zamjenjuju modelima digitalnog i birokratskog nadzora. Posebna se pažnja posvećuje činjenici da mnoge „neovisne“ fact-checking organizacije, uključujući i domaće primjere, dobivaju znatna financijska sredstva upravo od institucija EU, čime se dovodi u pitanje njihova nepristranost i sposobnost da kritički nadziru aktere koji ih financiraju. U konačnici, postavlja se temeljno pitanje demokratske odgovornosti: ako fact-checkeri nadziru javnost, tko nadzire njih i njihove nalogodavce?
U svom nedavnom obraćanju medijima, predsjednik Savjeta za tehnoetiku i antitotalitarizam, povodom osnivanja toga tijela od strane stranke MOST Hrvatska, istaknuo je da se zapadna civilizacija nalazi u kritičnom trenutku u kojem se njezina tradicionalna demokracija postupno transformira u novi tehnokratski režim, odnosno u oblik vladavine tehnike i tehnologije. Za ilustraciju uspostavljanja tehnokratskog poretka, naveo je tzv. Chat Control regulativu, naglašavajući njezin potencijalni utjecaj na privatnost u digitalnoj sferi te na načine na koje može kompromitirati temeljne standarde informacijske sigurnosti.
Savjet sada produbljuje svoju inicijalnu tezu o tranziciji s vladavine demosa na vladavinu tehnike i tehnologije kroz kritičku analizu još dviju europskih regulativa, koje istovremeno imaju jednako distopijske implikacije: Digital Services Act (DSA) i European Media Freedom Act (EMFA). DSA je došao u središte javnosti prije nekoliko dana kada je, pozivajući se na njega, Europska unija kaznila platformu X Elona Muska sa 120 milijuna eura zbog nepoštivanja regulatornih odredbi.
DSA i EMFA kao takvi izravno su povezani s fenomenom i problemom fact-checkera, među ostalim i zato što propisuju obvezu digitalnim platformama da omoguće pregled svojeg sadržaja od strane takozvanih „povjerljivih tragača za dezinformacijama” (eng. trusted flaggers). Stoga ćemo u ovom osvrtu najprije kritički pristupiti samom tomu fenomenu, a potom partikularni problem fact-checkinga kontekstualizirati u širu sliku novih europskih regulativa koje, ustvrdit ćemo, čine ogromnu štetu slobodi govora i mišljenja na našem kontinentu, uspostavljajući svojevrsnu cenzuru preko posrednika (eng. censorship by proxy).
Fenomen i problem fact-checkinga
1. „Neutralnost“ fact-checkera
U opsežnoj birokratskoj strukturi Europske unije malo je narativa koji se promiču s tolikim intenzitetom kao borba protiv „dezinformacija“. Tijekom posljednjih godina razvijen je čitav parainstitucionalni ekosustav nevladinih organizacija, digitalnih opservatorija i navodno „neovisnih“ fact-checking organizacija, koje se u javnom prostoru predstavljaju kao neutralni čuvari istine. Međutim, znatan dio tih aktera izravno financira Europska komisija – upravo ona institucija koju bi, barem načelno, trebali nadzirati.
Europska komisija kontinuirano ističe da su neovisni fact-checkeri ključni instrument u „borbi protiv manipulacije informacijama i stranog uplitanja“. Kao dokaz navodi se Europski digitalni medijski opservatorij (EDMO) i Europska mreža za standarde fact-checkinga (EFCSN). No paradoks njihove deklarirane neovisnosti leži u činjenici da je riječ o projektima koje je sama Europska unija osmislila, institucionalizirala i financirala. Ukupan iznos europskog financiranja jednog od posljednjih fact-checking projekata, uključujući nacionalne i regionalne hubove, penje se na 47 milijuna eura (GFMD, n.d.).
Na hrvatskoj razini dodatne nedoumice izazivaju primjeri poput financiranja Faktografa od strane američkog State Departmenta, koji je tijekom Bidenove administracije toj organizaciji dodijelio više od 18.000 dolara za sadržaje vezane uz klimatske teme (USAspending.gov, n.d.). Shodno tome, 2024. godine mreža za standarde fact-checkinga EFCSN, kroz projekt FactCRICIS, primila je 594.059 eura za borbu protiv „klimatskih dezinformacija” (Lewis, 2025).
Time se nužno otvara pitanje mogu li medijske kuće koje obnašaju ulogu fact-checkera, a financirane su sredstvima Europske unije – i koje svoj status „povjerljivog fact-checkera“ duguju upravo tim strukturama – uistinu neovisno kritizirati pogreške Unije ili njezinih dužnosnika? Imaju li kapacitet i poticaj istraživati velike korupcijske slučajeve unutar EU, poput nedavno otkrivenih koruptivnih nepravilnosti povezanih s bivšom visokom predstavnicom Federicom Mogherini (HRT/Hina, 2025), ili ogromne afere kolokvijalno zvane PfizerGate, u kojoj je sudjelovala predsjednica Komisije Ursula von der Leyen (Euronews, 2025)?
Ovakav model stvara uvjete za svojevrsnu tehnokratsku nadmoć. Europska unija financira mreže koje se prezentiraju kao neutralni arbitri istine i određuju granice prihvatljivog diskursa, dok tehnološke korporacije putem algoritamske moderacije operativno provode njihove standarde. Rezultat je zatvoreni, samolegitimirajući trokut Europska komisija – fact-checkeri – tehnokorporacije.
U svemu tome ostaje temeljno pitanje: tko nadgleda taj trokut, te ako ga ne nadgleda nitko, govorimo li ovdje o trokutu unutar kojega slobodna riječ i kritičko mišljenje imaju potencijal u potpunosti nestati?
2. Hermeneutička i metodološka manipulativnost
Stavimo li na stranu upitnu narav spomenutog financijskog i monopolističkog trokuta nadnacionalnih tijela, korporacija i tobože nezavisnih NGO-ova i medijskih kuća, fenomen fact-checkinga pokazuje se problematičnim i na teorijskoj razini.
Filozofski problem selekcije činjenica kaže da već sam izbor onoga što će se provjeravati nije neutralan (Popper, 2002). Od bezbroj dostupnih informacija uvijek se mora izabrati samo neke koje će se provjeravati (ili „fact-checkirati”), a taj izbor ne može biti potpuno objektivan. On nužno odražava vrijednosti, uvjerenja ili političke sklonosti onih koji odlučuju što će uopće biti predmet provjere.
U tom kontekstu može se uočiti da pojedini domaći fact-checking akteri, poput Faktografa, sustavno i promptno reagiraju na netočne tvrdnje pripadnika konzervativnog ili domoljubnog društveno-političkog spektra, dok se pogreške aktera lijevo-liberalnih orijentacija znatno rjeđe pojavljuju kao predmet njihove analize (Štahan, 2021). Time se potvrđuje da fact-checking organizacije ne posjeduju epistemološku neutralnost niti apsolutni uvid – čak ni kada im institucionalni okviri omogućavaju nadljudske nadzorne ili poluregulatorne ovlasti.
Budući da je praktički nemoguće reagirati na svaku netočnu informaciju u optjecaju, intervencije će se nužno usmjeravati prema sadržajima koji odstupaju od apriornih vrijednosnih pozicija samih provjeravatelja. Te se pozicije u pravilu mogu rekonstruirati analizom profesionalnih biografija i organizacijskih afiniteta njihovih djelatnika.
Osim ideoloških orijentacija – koje su, u određenoj mjeri, imanentne svakom društvenom akteru – na djelovanje fact-checkera utječe i regulatorni okvir Europske unije. Utjecaj regulatornog okvira često se očituje u konkretnim praksama fact-checkera, gdje se institucionalne smjernice prenose u procese evaluacije informacija i moderiranja sadržaja.
Kao ilustraciju takvog fenomena, dr. Norman Lewis u radu A Shield Against Democracy (2025) analizira primjere iz moldavskih izbora, pokazujući kako se minimalni tragovi online aktivnosti – poput nekoliko desetaka „neautentičnih“ računa u državi s više od dva milijuna korisnika interneta, ponavljanja emoji-komentara ili skromnog broja anti-vladinih slogana – interpretiraju kao dokaz „hibridnog rata“. U tom se postupku uobičajene pojave digitalne komunikacije redefiniraju kao koordinirani napad, čime se opravdava primjena radikalnih mjera i pojačana regulacija sadržaja.
Tablica prikazuje usporedni pregled ključnih nalaza izvještaja o navodnim informacijskim operacijama u Moldaviji i njihove kritičke interpretacije prema analizi Normana Lewisa (2025).
Dodatnu dimenziju ovog problema ilustrira slučaj u kojem je član Europske komisije tijekom 2024. godine unaprijed tražio od Elona Muska da ograniči (de facto cenzurira) dijelove najavljenog razgovora uživo s tadašnjim američkim predsjedničkim kandidatom, a sada predsjednikom, Donaldom Trumpom **(**Breton, 2024). Kasniji politički razvoj događaja – uključujući i Trumpovu uvjerljivu izbornu pobjedu – doveo je do otvorenog neslaganja između europskih i američkih političkih autoriteta, pri čemu je aktualni američki državni tajnik Muskovu nedavnu kaznu okarakterizirao kao napad na američkog građanina od strane strane vlasti (Rubio, 2025).
U takvim okolnostima građani nemaju racionalnog razloga unaprijed pretpostaviti da jedan politički autoritet posjeduje monopol nad istinom. Posljedično, ne može se opravdati ni automatizam prema kojem bi bilo koja strana – bilo europska, bilo američka – imala legitimno pravo cenzurirati javni govor i određivati koje će informacije biti dostupne u komunikacijskom prostoru. Unatoč tome, Europska unija u aktualnom regulatornom okviru inzistira upravo na takvoj poziciji, čime ulazi u otvoren normativni i politički sukob s vlastitim dosadašnjim geopolitičkim saveznicima.
3. Pojmovna magla – jesu li fact-checkeri i dalje mediji?
S treće strane, valja se vratiti teorijskom okviru i razmotriti kako uopće definirati djelovanje fact-checkera. Riječ je o medijskim organizacijama koje su ostvarile projektnu suradnju s institucijama Europske unije te su, na temelju takvog odnosa, preuzele ulogu provjeravatelja činjenica odnosno identifikatora i svojevrsnih lovaca na dezinformacije. Njihov se rad stoga više ne odvija unutar klasičnog novinarskog postupka istraživanja, provjere izvora i samostalnog utvrđivanja činjeničnog stanja, nego primarno u obliku detekcije i označavanja sadržaja koje je EU definirala kao nepodobne ili netočne.
U tom smislu, oni ne obavljaju pretežito medijsku, već moderatorsku odnosno cenzorsku funkciju. Posljedično, u filozofijskom smislu prikladnije ih je opisati kao komunikacijske posrednike ili propagandne agente europskih (nad)političkih struktura. Propagandu ovdje, dakako, shvaćamo u neutralnom smislu javnog promoviranja ideja određene organizacije.
Slijedom toga, određenu je pozornost izazvala nedavna javna reakcija Faktografa na odluku saborskog zastupnika Nikole Grmoje da ne odgovori na upit jedne od njihovih novinarki (Rešković, 2025). Takvo je postupanje lako razumljivo: zastupnik je bio svjestan da bi svaka njegova izjava mogla poslužiti kao temelj za etiketiranje sadržaja na njegovim društvenim mrežama, što bi potom – putem suradnje s tehnokorporativnim pružateljima platformskih usluga – moglo rezultirati smanjenjem dosega ili čak blokiranjem računa.
U tom je kontekstu racionalno preferirao komunikaciju s novinarima koji omogućuju dijalog i posreduju informacije, a ne s akterima koji ih „provjeravaju“ prema netransparentnim procedurama i kriterijima oblikovanima u okviru institucija Europske unije te političkih aktera poput von der Leyen, Mogherini i drugih.
Zaključak: Fact-checking i nove EU regulative
Problem fact-checkera nije izoliran fenomen, nego funkcionalni element nove regulatorne arhitekture Europske unije, koja u Digital Services Actu (DSA) i European Media Freedom Actu (EMFA) dobiva svoju institucionaliziranu i operativnu formu.
DSA uspostavlja tehničke i proceduralne mehanizme nadzora nad digitalnim komunikacijskim prostorom – od procjene „sistemskih rizika“ i obvezne mitigacije, preko pristupa algoritamskim sustavima, do kriznog režima u kojem Europska komisija sama definira uvjete za uvođenje izvanrednih mjera. EMFA, u komplementarnoj ulozi, uvodi strukturnu distinkciju između privilegiranih i neprivilegiranih medijskih subjekata, čime se oblikuje dvoklasni model u kojem su veliki, registrirani mediji regulacijski zaštićeni, dok su manji i neovisni izloženi regulatornoj nesigurnosti.
U takvom okruženju fact-checkeri preuzimaju ulogu kvaziregulatornih aktera: oni ne funkcioniraju primarno kao mediji, već kao produžena ruka izvršne vlasti u moderiranju i filtriranju političkog govora. Time se formira zatvoreni krug – svojevrsna trokutna konfiguracija između institucija EU, fact-checkera i tehnokorporativnih platformi – u kojem isti akteri koji određuju rizike istodobno posredno odlučuju o tome tko smije sudjelovati u javnom govoru, a tko će biti marginaliziran ili utišan.
Jedno od temeljnih načela demokratske teorije – mehanizam provjere i podjele moći – u takvim se postavkama dovodi u pitanje. Budući da ne postoji neovisni nadzor nad akterima koji provjeravaju i sankcioniraju sadržaje građana, nastaje asimetrija u kojoj Europska komisija faktički preuzima ulogu nadnacionalnog regulatornog autoriteta bez izravne demokratske legitimacije. Valja pritom imati na umu da predsjednicu Europske komisije, krovnog tijela ove arhitekture, građani Europske unije ne biraju neposrednim izbornim putem.
U takvom sustavu, koncepcijsko pitanje „tko fact-checkira fact-checkere?“ prerasta u šire normativno pitanje „tko nadzire nadzornike?“. Ako se nadzor nad informacijama, moderiranje sadržaja i praktična definicija istine koncentriraju u institucijama EU, tehnološkim platformama te ideološki homogenim nevladinim organizacijama i medijskim strukturama, tada se postupno erodiraju nacionalni suverenitet, medijske slobode i pluralizam mišljenja, time se i sama vladavina demosa transformira u vladavinu tehničkih, birokratskih i tehnoloških alata.
Izvori:
Breton, T. [@ThierryBreton]. (2024, 10. kolovoza). [Tweet] [Tweet]. X. <https://x.com/ThierryBreton/status/1823033048109367549>
Euronews. (2025, 14. svibnja). EU Commission loses on all counts in Pfizergate legal case. Euronews. https://www.euronews.com/my-europe/2025/05/14/eu-commission-loses-on-all-counts-in-pfizergate-legal-case euronews
GFMD. (n.d.). Strengthen fact-checking and disinformation response. https://gfmd.info/fundings/strengthen-fact-checking-and-disinformation-response/
HRT. (2025, 3. prosinca). Bivša šefica diplomacije EU-a optužena za prijevaru i korupciju. HRT Vijesti. https://vijesti.hrt.hr/eu/bivsa-sefica-diplomacije-eu-a-mogherini-optuzena-za-prijevaru-i-korupciju-12456830 Hrvatska radiotelevizija
Lewis, N. (2025). A shield against democracy: How ‘information warfare’ narratives undermine debate. MCC Brussels.
Popper, K. (1959/2002). The Logic of Scientific Discovery. Routledge.
Rešković, V. (2025, 5. prosinca). Slučaj Grmoja – sve za lajk. Faktograf. https://faktograf.hr/2025/12/05/slucaj-grmoja-sve-za-lajk/
SecRubio [@SecRubio]. (2025, May 28). [Tweet] [Tweet]. X. <https://x.com/SecRubio/status/1996974377003319667>
Štahan, M. (2021). Faktograf i njegove žrtve. Heretica. https://heretica.com.hr/matija-stahan-faktograf-i-njegove-zrtve/
USAspending.gov. (n.d.). Award ASST_NON_SHR90022GR0033_1900. <https://www.usaspending.gov/award/ASST_NON_SHR90022GR0033_1900>