Sažetak:
Rad ispituje kako moderna tehnologija prestaje biti neutralno sredstvo i postaje određujući okvir ljudskog mišljenja i djelovanja, u skladu s Heideggerovim pojmom Gestella. U tehnocentričnom društvu svijet se reducira na resurse, a čovjek sve više poprima obilježja funkcionalnog elementa tehnoloških sustava. Analizira se gubitak sposobnosti sinteze, dominacija fragmentiranih informacija te nestanak transcendentne referentne točke, što Neil Postman označava prijelazom u Tehnopolis. U takvom okruženju temeljna pitanja smisla, vrline i ljudskosti potiskuju se pitanjima učinkovitosti i tehničke izvedivosti. Zaključuje se da tehnološka transformacija društva zahtijeva obnovljenu kritičku refleksiju kako bi se spriječilo daljnje raščovječenje suvremenog čovjeka.
Etimološko podrijetlo pojma tehnologija upućuje na grčke riječi téchnē (umijeće, vještina, zanat) i lógos (smisao, razum, riječ). U antičkom kontekstu tehnologija je stoga shvaćena kao djelotvorno sredstvo, kao instrument koji unapređuje ljudsko djelovanje te olakšava približavanje Logosu, odnosno istini i smislu. Tehnika je za Grke predstavljala most između onoga što jest i onoga što bi trebalo biti. U suvremenom svijetu, međutim, tehnologija prestaje biti naše oruđe te poprima status sveprožimajućeg principa koji oblikuje samu jezgru ljudske egzistencije. Današnji tehnologizirani svijet više ne služi kao neutralno područje u kojem se istina otkriva uz pomoć alata, nego kao prostor čiju manifestaciju naši tehnički izumi uvelike konstituiraju. Ustvrdimo li pritom kako je središnji problem moderne tehnologije njezina brža evolucija u odnosu na etičku i pravnu refleksiju njezinih posljedica, još uvijek nismo prodrli do same srži problema. Naše doba toliko je tehnocentrično da i etičke norme i pravni sustavi b bivaju redefinirani paradigmama koje generira tehnologija.
Suvremeni pojedinac, uronjen u tehnologizirani habitus, više ne doživljava stvarnost kao entitet s vlastitom suštinom, već kao skup upotrebljivih resursa. U djelu Pitanje o tehnologiji Martin Heidegger taj proces označava pojmom Gestell ili “postavom”, čime upućuje na način otkrivanja bića u kojem se svijet reducira na sirovinu, a ljudski pogled postaje isključivo utilitaran. Stablo tako prestaje biti stablo i postaje prije svega materijal za namještaj, izvor energije ili funkcionalni objekt neke druge vrste. Gestell označava totalizirajuću dominaciju tehnike koja onemogućuje susret s istinskom prirodom stvari i time zatvara put prema Logosu, ostavljajući njegovo mjesto vlastitim projekcijama i zaključcima. Onemogućeni u susretu s istinom, gubimo i mogućnost istinskog susreta sa samima sobom. Promatranjem svijeta isključivo kao instrumenta za ostvarivanje vlastite volje postajemo robovi te iste volje, pretvarajući se u funkcionalne i fragmentirane algoritme umjesto u bića usmjerena smislu. Odnos između nas i tehnologije stoga je dvosmjeran: pretjerano oslanjanje na alate dovodi do paradoksalne situacije u kojoj mi sami postajemo produžeci vlastitih tehnoloških sustava.
Jedna od posljedica takvog raščovječenja jest gubitak sposobnosti sinteze informacija. Dok je antička i srednjovjekovna tradicija, nadahnuta grčkim učenjem, mudrost shvaćala kao umijeće razlikovanja dobra i zla te kao povezivanje partikularnih činjenica u cjelovitu spoznajnu strukturu, suvremeni čovjek, nalik nesvjesnom računalu, operira fragmentiranim podacima. U civilizaciji zavedenoj tehnološkim imperativima informacije djeluju poput „kiselih kiša“: padaju posvuda, preplavljujući našu percepciju, ali ne hrane nijednu jedinu misao vrijednu življenja. Znakovita je učestalost uvjerenja da je generalizacija nešto što treba izbjegavati. No generalizacija je upravo proces prelaska s mnoštva činjenica prema istini, prema Logosu. Duh vremena zamijenio je istinu činjenicama i proglasio to vrlinom. Odbacivati valja loše generalizacije, ali ne i postupak generalizacije kao takav. Njegovo odbacivanje opasno nas približava mentalitetu strojeva koji efikasno barataju fragmentima, ali su lišeni razumijevanja njihove svrhe i smisla.
Fragmentirani pojedinac ne može pronaći uporišnu točku izvan vlastitih uvjerenja s koje bi im pristupio kritički te prepoznao vlastita zastranjenja. Hermetički zatvoren u sebe, nalik je računalu zatvorenom u unaprijed definirane algoritme. Čak ni umjetna inteligencija, kojoj suvremena kultura pripisuje gotovo mitološki status, ne može prekoračiti okvire svojih algoritamskih pretpostavki: ona djeluje u skladu s načelima koja su joj usađena. Shannon Vallor stoga umjetnu inteligenciju opisuje ne kao novi oblik uma, nego kao zrcalo naših vlastitih pogrešaka. Postavlja se pitanje može li društvo lišeno transcendentne referentne točke uopće prepoznati moralnu pogrešnost, primjerice, u natjecateljskoj proizvodnji nuklearnih arsenala – tehnologije koja u jednome trenutku može preobraziti svijet u kaos. Jesmo li, kao bića koja nastoje oponašati vlastite digitalizirane alate, još uvijek sposobni prepoznati trenutak kada tehnologija prelazi granicu prihvatljivog? Temeljno starogrčko i kršćansko pitanje „je li to dobro?“ zamijenjeno je modernim pitanjem „je li to moguće?“.
Neil Postman naziva civilizaciju koja se nalazi pod snažnim utjecajem tehnologije „tehnocentričnom“. Tako je, primjerice, izgledala zapadna civilizacija devetnaestog stoljeća oblikovana industrijskom revolucijom. Tehnopolis, naprotiv, označava radikalniju fazu tehnološke dominacije – fazu u kojoj tehnologija ne samo da je sveprisutna, nego i oblikuje naše temelje odnosa prema stvarnosti i prema vlastitoj egzistenciji. Kada referentna točka izvan tehnosfere prestane postojati, ulazimo u Tehnopolis: društvo koje je konstitutivno preoblikovano tehnologijom te koje više ne zna gdje završava ono ljudsko, a gdje započinju njegovi digitalni instrumenti. Temeljna pitanja stanovnika Tehnopolisa glase: kako se još snažnije stopiti s tehnologijom? Kako ugraditi još jedan uređaj u svoje tijelo, ili čak u samu strukturu svojega bića, ne bi li se održao korak s onim što se eufemistički naziva „napretkom“? Takvo stanje označava potpunu preobrazbu stvarnosti u kojoj je kvaliteta zamijenjena kvantitetom, a istina relativizirana ukoliko se ne može mjeriti, kvantificirati ili prodati.
Marcélovom terminologijom rečeno, ljudsko biće u Tehnopolisu prestaje biti misterij koji se kontemplira i postaje problem koji se rješava. Pitanja smisla, prolaznosti, ljubavi i smrti više ne zahtijevaju izgradnju mudrog odnosa, nego se tretiraju kao izazovi koje treba nadvladati daljnjom tehnološkom transformacijom. U takvoj raščaranoj okolini sve se svodi na podatke – pohranjive, obrađive i manipulabilne poput računalnih struktura. Fenomen „fact-checkera“ dodatno ilustrira ovaj proces: riječ je o novim arbitarima činjeničnosti lišenima dubljeg filozofskog horizontа i samokritičnosti. Slogan „samo činjenice“ simptomatičan je pokazatelj digitalne distopije u nastajanju. Činjenice odvojene od smislene cjeline ne mogu predstavljati istinu, nego tek instrument manipulacije i društvenog inženjeringa. One također ne mogu stvoriti život vrijedan življenja, jer – kako je učio Platon – život vrijedan življenja počiva u prostoru izvan partikularnih činjenica ovoga svijeta.
Kao i svaka civilizacijska formacija, i Tehnopolis posjeduje vlastitu eshatološku viziju. Sama koegzistencija s tehnologijom ne nudi metafizičku nadu; stoga njegovi stanovnici prihvaćaju filozofiju transhumanizma, koja spasenje vidi u tehnološkom nadilaženju ljudske naravi. Prema transhumanistima, čovjek će zamijeniti Boga vlastitim digitalnim inovacijama, što odjekuje sablažnjivom prometejevskom oholosti. Dok su stari mudraci, kako podsjeća C. S. Lewis, pitali „kako prilagoditi sebe stvarnosti?“ i rješenje pronalazili u mudrosti, samodisciplini i vrlini, moderni čovjek pita „kako prilagoditi stvarnost vlastitim željama?“ te odgovor pronalazi u tehnologiji.
Izvori:
- Heidegger, M. (1954). Die Frage nach der Technik.
- Heidegger, M. (1927). Sein und Zeit.
- Postman, N. (1992). Technopoly: The surrender of culture to technology.
- Marcel, G. (1950–1951). The mystery of being (Vols. 1–2).
- Vallor, S. (2016). Technology and the virtues: A philosophical guide to a future worth wanting. Oxford University Press.
- Lewis, C. S. (1943). The abolition of man.